Selam

Dobrodošli na moj blog

28.02.2014.

KRITIKOVANJE IMAMA

. Uvijek su javne osobe bile predmet kritika,dobrih i manje dobrih,osnovanih i neosnovanih.Nekako su vjerski službenici,naročito u IZ,na prvom mjestu počev od reisa pa do mjesnih imama.Bude tu i međusobnih kritika i kojekakvih optužbi iz različitih razloga ali su đematlije i to oni koji su posjetioci đamija od Bajrama do Bajrama a možda ni tada.Šta može biti uzrokom,može se nagađat a ponešto i zaključit.Nerijetko je ljubomora i zavist u pitanju.“Obićni“ ljudi su skloni bez ikakva osnova osipati paljbu na imame ne razmišljajući o mnoštvu stvari koje su vezane za njih i njihov posao.Naime,svi oni rade svoj posao i za to imaju svoje plaće,što je logično.Oni,kao i drugi,imaju svoje potrebe,probleme,porodice ...Mnogi ih smatraju parazitima,neradnicima isl a ne razmišljaju da su oni na službi 24 sata a ne 8 kao drugi i da nemaju baš puno vremena za svoju privatnost.Uvijek su pod prismotrom i pritiskom.Svi mi,kad se desi smrtni slučaj,odlazimo imamu i mejita dovozimo u gasulhanu.Svako od ljudi treba da razmišlja o tome da li imam,ako napravi neki kiks,to čini iz obijesti ili ga tjera nešto jače što ne može kontrolisat?Da li na njega,pored svih obaveza i pritisaka,utiče činjenica da,tokom svog službovanja,ogasuli brojne mejite?Naravno da da.Pa i oni su samo ljudi.Bavimo se malo brojkama i sračunajmo koliko prosječno imam ogasuli mejita.Recimo da u toku godine ogasuli 15 njih i klanja 20ak đenaza.Znači za 20 godina ogasuli oko 300 njih a vjerovatno i više.Pa to je jedno manje selo.Znaju oni kako se osječaju kad gasule dijete,prijatelja pa i nekog koga ne poznaje.I oni su od krvi i mesa.I njih pogađa svačija smrt ma kako nam se činili u tim trenucima.Nije lahko živjeti sa tim slikama u glavi.Mnogo njih je odustajalo od,danas ,najčasnijeg i najodgovornijeg poziva baš iz tih razloga.Oni su vidjeli i vide nešto što mi „obićni“ ljudi ne vidimo.Mi bismo trebali imati,prije bilo kakve kritike,ovo na umu i te ljude,ako već treba,na lijep i prijateljski način opomenut a ne osuđivati i bacati ljagu na njih.Oni zavrijeđuju poštovanje đematlija i mora im se pomagati pa i onda kad pogriješe.Inače smo skloni osuđivati i napadati bez pokušaja da razumijemo zašto je neko načinio pogrešku umjesto da tražimo zrno razloga i opravdamo taj postupak.Ne bavimo se time da je nešto nagnalo čovjeka da pogriješi ili pronevjeri jer čovjek je nejak ma kako djelovao čvrsto i odlučno.Na kraju,imami kao i svi drugi ljudi imaju jednake potrebe ali se razlikuju u tome što moraju podnositi duševnu bol kritičara koji se bave tuđim radom a ne svojim neradom i neznanjem.

08.01.2012.

DUNJA

Kroz vocnjak setam,behar mirisem, Gledam pupoljke,sluisam ptica poj, Stihove zalne u glavi nizem, Kunem sudbu i grijesni zivot svoj. Zastah kraj dunje,krosnju je svila I teskom mukom njihala grane Jer nju je tamna tuga smorila, Suteci ona,krila je rane. Osjetih neku prazninu tesku, Zbog njene tuge i teskih rana, Oprostaj trazih za davnu gresku, Kada joj kidah pupoljke s grana.

08.01.2012.

NA PUTU KA DNU

Zbog nje dnu sam bio blize, Silazec ljagu sam vukao, Razum me budi i dize, Od Boga oprost iskao. Ja snage imadoh zrno, Nesto mi sapce,um bistri: -Nemoj zbog nje gledati crno, Vec sramom joj oci zastri. Gled'o sam pravo u zjene, Zbog kojih na dno sam kren'o, Bjehu prazne,rasirene, Gledaleme prestraseno. Sjecivo britko bacih, Ona sjedi skamenjena, -Idi,mirno progovorih, Ti si zena ubijena.

08.01.2012.

NECU DA SAM STRANAC U SVOJOJ ZEMLJI!

Kud god glavu okrenem vidim Hoce neko da budem stranac Da se bojim,da se stidim Ne!Nikad!Ja sam Bosanac! Kitnjasti trgovi,kapele i krizi Htjeli bi neki da me plase Poduce drugoj i krivoj knjizi Ne!Meni moja,vama vase! Ovdje sam rodjen,tu ostajem! Zalud vam trud,nisam stranac! Ne trazim nista niti vam dajem! Ja sam Bosnjak-Musliman i Bosanac!

14.12.2011.

LJETNO POPODNE

Teska omara zemlju pritisla, sve zivo svjezinu trazi, koju je svirepo istisla, popodne ovo nema nimalo drazi. Istom zestinom do noci, nikom neda rahatluka, niti da dici se,nit gdje poci i do jutra nikom nije ustukla. avgust,2010

21.07.2011.

Politicari ili politicarcici???

Zanimljivo kako se ljudi,izabrani od strane naroda,odnose prema njima i drzavi.Evo od posljednjih izbora do danas nisu se uspjeli dogovoriti da bi se dogovarali,bolje reci,trgovali.Ko su pa oni da kroje sudbine ljudi i ove drzave?Umislili sebi,valjda, da su poput bogova pa se sepure i debelo naplacuju svoj nerad.Bas njih briga sto vlast ne funcionise i sto sve manje ima uposlenih a vise sirotinje,sto je ljetina izdala,sto skolstvo nema ni najosnovnijih sredstava da bi funkcionisalo onako kako treba itd.Vazno je da kriminal i korupcija cvatu a ako treba hapsiti i trpati u zatvore,ima se koga.Tu je sirotinja.Ta ista sirotinja u ratu gine,u miru gradi i radi i nad njom se sprovodi zakon jer za sirotinju i jeste krojen.Tu se najlakse primjenjuje jer to je najtanja karika u drustvu. Sirotinja ima najvece pravo umrijeti kad god pozeli,demokratija je ili nije.Novaca nema da se lijeci a mahom obolijeva od slabe ishrane,nemogucnosti da obavi pregled kod lijecnika a znamo kakvi su nam i oni.Ako imas novac imas sve,nemas mozes umrijeti,koga briga.Gospodin Batko je jedan od rijetkih koji javno i bez ustezanja proziva vlast i zdravstvo kojem treba odati priznanje.Danas je mala Ajsa odvezena u Njemacku da tamosnji lijecnici pokusaju nesto uciniti kad vec nisu ovi nasi sto masu svojim diplomama i koriste sve sto mogu.Jesu li i oni poput politicara?Naravno,sve je to u pet deka.U politici ih ima previse a tanki su u tome i umjesto da lijece ljude i drze se zakletve i budu humanisti,oni terorisu sirotinju sa dvije strane. Moram prestati sa piskaranjem,pocet cu psovat a to onda nije uredu.Ako neko smatra da ovo nije ovako,bas me briga jer ja tako vidim i osjecam.

19.07.2011.

Cijena ulaska u Evropu???

Zbog neadekvatne reakcije nadleznih institucija na tlu Bosne i Hercegovine se, pored klasicnog kriminala,prosirila i postala nekontrolisana sjetva i uzgoj opojnih droga.Je li to cijena ULASKA U TU EVROPU?Cinjenica da jeste i ne samo to!Uz drogu idu ogromni novci,prostitucija,kocka,korupcija itd.U svemu ovome ucestvuju visoki zvanicnici nase zemlje i kontrolisu odredjene grupacije kriminalaca i njihove aktivnosti.Ta njihova uvezanost je,zapravo,postenim i savjesnim vrsiocima duznosti u bezbjednosti i pravosudju vezala ruke.Naravno,ako se neko osmjeli i krene u akciju,njemu se ne pise dobro kao ni njegovoj porodici.Dakle,hijerahija se zna i funkcionise besprijekorno.Uvijek su korak ispred sluzbi bezbjednosti te nemaju potrebe da strahuju da li ce im plan propasti ili ne. Nista se slucajno ne desava i nikad nije.Ponekad se pusti nesto da otkriju organi sluzbe bezbjednosti ali pocinioce gotovo nikada.Ocito da je nemoguce kontrolisati i suzbiti tu posast i da svaki pokusaj jaca te snage i ucvrscuje ih.Sto se tice tzv anonimnih dojava i tajnosti i to je sve ali nije tajno niti anonimno,Dakle,danas je ponajbolji biti po strani i cutati ma koliko nemoralno bilo jer u suprotnom dovodimo se u opasnost koja i zivotom moze da se plati.Pitanje je ko to danas moze nekome moze garantovati bezbjednost i sigurnost?Jasno je kao dan da ne moze niko. Ovu pricu znaju i vrapci na grani ali,eto,opet se ponesto mora reci i na taj nacin,jedini koji je ostao,reagovati. Ukoliko se desi i uhapsi pa i osudi neki kriminalac to je poruka drugim da ako se drznu i rade nesto na svoju ruku mogu proci i ovako,sto je blaza kazna.Puno lekcija jos moramo nauciti kako bismo bili u Evropi koja je izumila sve grozote ovoga svijeta.

20.05.2011.

Kad se dunjaluk osladi

Kad se dunjaluk osladi covjek vise ne mari ni za drugom ni za Bogom. Njime vlada prokletnik i sapce na uho kako je dunjaluk jedino sto treba da slijedi i uziva u zivotu a sve drugo nije vazno.Ahiret,smrt,moral i sve drugo sto je proizislo iz Allahove dz s Objave,casnog Kur'ana dosaptava mu da je izmisljotina.Mnogi se upecaju u tu zamku i krenu krivim putem. Bio jedan djecak koji je rastao sa svojim sestrama i bratom uz pobozne roditelje ucio dobro u skoli i dzamiji ali je nakon izvjesnog vremena nastavio skolovanje u gradu te se "oteo" kontroli roditelja.U to vrijeme bilo je "popularno" ici u barove,kafane,piti,bludniciti... pa je i on,tada vec mladic,to radio.Uzivajuci zaboravio da treba ici u dzamiju umjesto u kafanu,klanjati umjesto piti i bludniciti... To je trajalo sve do njegove zenidbe i nakon nekog vremena je,sad kao zreo muskarac,pa jos,na nagovor svojih pajtosa opet nastavio ici u kafane i ciniti sve sto je Svevisnj Allah dz s zabranio.Mnogo je novca potrosio na gluposti ne mareci za porodicu i sincica i kcerkicu,roditelje i rodbinu,trazio drugove po smrdljivim birtijama umjesto u dzamiji.Svi su mu bili preci od njegovih bliznjih.To je tako trajalo do rata '92.Tokom rata se nasao na klackalici zivota i smrti.Naime,svakodnevna opasnost po zivot,pogibije bliznje i dalje rodbine i drugova, spozaje da je protratio svoje naljepse godine zivota u mraku i magli te pocinje razmisljati o Allahu dz s i ahiretu.Od sestre dobija Kur'an casni sa prevodom koji cita u dahu i nakon toga pozelio da uci i klanja.Ali,kad je poceo uciti-nezna ni naopako.Osjecao je veliki stid i nesto ga zaboljelo u grudima.Dosavsi kuci sa linije uzima ilmihal i procitavsi samo jednom sura koja je nekad znao,vratise mu se u sjecanje.Od tada je neprestano ucio,klanjao i osjetio da mu se iman povecao te je pomislio da je jaci od prokletog sejtana.Pazi,samo je pomislio i nakon toga je pozeljeo da se "testira".Odlucio je da napravi "pauzu" neko vrijeme i smatrao da se moze vratiti kad god pozeli i pasti na sedzdu Svevisnjem Allahu dz s.Medjutim,desilo se sasvim drugo.Umjesto toga on je malo pomalo zaglibio kao nekad.Pocele su strasne muke.U porodici je bila zastrasujuca atmosfera.Djeca vec i u skolu krenula,neimastina,nema posla,nema nikakvog rjesenja da otkloni nedace u koje se zapleo,pokusava da uci i klanja ali nikako da to obavlja niti ima za to vremena.Sve se pocelo urusavati.Bio je na ivici ludila i u misli su mu dolazile zastrasujuce ideje.Pomisljao je da ubije suprugu i djecu,da izvrsi samoubistvo... I,jednoga dana,odnosno noci, pred sabah,usnio je san.I to kakav san.Sanjao je sebe na nekoj padini kroz koju je tekao bistri potocic i cuo svoj glas kako uci suru Vel Asr.Probudio se ali je i dalje cuo svoj glas kako uci.Nakon nekog vremena se razbudio i razmisljao o svom neobicnom snu.Pribrao se,ustao i klanjao dva rekata nocnog namaza.Sacekao je sabah te je i njega klanjao.Od toga dana je nastavio i promijenio se a promijenilo se i njegovo stanje.Djeca su rasla,on dobio stalni posao,jedan sin zavrsio medresu i njegova porodica bila za primjer drugima. Danas kad taj izidje na sokak ili dzamiju ljudi rado sa njim razgovaraju a on nalazi vremena za svakog i nastoji pomoci koga moze.Njegov put do Istine je bio tezak a on je bio najveci krivac a dunjaluk za njega je samo nesto sto nema mjesta u njegovom srcu.Ne mari za bogastvom i zadovoljava se sitnicama koje su mu potrebne da bi prezivljavao.Sto se tice njegove porodice,svi su na Pravom putu i drze se Allahove dz s upute.On ponekad sjedne sa ljudima,omladincima pa cak se rasprica i sa djecom i iz njega zraci dobrota i toplina koja se ne moze ne primjetiti i osjetiti. Cesto prica o svom zivotu i upozorava one koji malo eskiviraju da to ne cine navodeci im sve sta je prezivljavao.Njegovi drugovi,ga kore sto ne presucuje svoju proslost ali on im samo odgovara da je ne krije i time zeli pokazati onima koji slijede dunjaluk i prokletog sejtana da se okane toga i da imaju jasnu sliku sta je bilo njemu dok je takav bio...

09.05.2011.

Smrt šejha Sejjida Kutba rhm

Egipatski diktatorski režim je proteklih decenija počinio brojne i teške zločine nad egipatskim muslimanima. Brojni egipatski zatvori su pretvoreni u najcrnja mučilišta. Kao slikovit primjer takve prakse egipatskih diktatora prenosimo ispovijest dvojice egipatskih policajaca o pogubljenju poznatog egipatskog islamskog mislioca Sejjida Kutba koji je obješen 1966.godine. Ova ispovijest je objavljena u knjizi “Allahovi pokajnici”, autora Muhammeda Abdul Aziz el-Musneda. "Bilo je stvari o kojima nismo razmišljali, a koje su uzrokovale velike promjene u našim životima. Svake noći smo u vojnom zatvoru primali stare i mlade, muškarce i žene. Rečeno nam je da su to bili izdajnici koji su sarađivali sa Židovima i da moramo izvući njihove tajne. Jedini način da se to uradi je bio kroz žestoka mučenja! Nismo se ustručavali da deformišemo izgled njihovih tijela upotrebom raznih vrsta palica i bičeva. Mi smo to činili sa čvrstim uvjerenjem da smo obavljali svetu dužnost. Međutim, ubrzo smo se susreli sa neobjašnjivim stvarima. Shvatili smo da su ti „izdajnici” strogo obavljali svoje molitve noću neprestano izgovarajući Allahovo ime, čak i kad su bili mučeni. Neki od njih su čak i umrli za vrijeme bičevanja ili dok su ih divlji psi napadali. Ipak, oni su i tada imali osmijeh na svojim licima i neprestano su spominjali Allahovo ime. Zbog toga nam je postalo sumnjivo ono što nam je rečeno o njima jer je bilo nemoguće da tako pobožni vjernici budu izdajnici koji su sarađivali sa Allahovim neprijateljima! Moj brat i ja smo se tajno dogovorili da izbjegavamo da im nanosimo bol. Nastojali smo da im pružimo pomoć koliko god je to bilo moguće. Allahovom milošću, naš boravak u tom zatvoru nije dugo trajao. Naš posljednji zadatak je bio da čuvamo ćeliju u kojoj je bio zatvoren jedan od zatočenika. Opisan nam je kao najopasniji od svih njih, tj. njihov vođa. Zvao se Sejjid Kutb. Čovjek je zbog mučenja bio u bolovima do te mjere da nije mogao više da stoji na svojim nogama. Oni su ga nosili u vojni sud da bi razmatrali njegov slučaj. Jedne noći je došlo naređenje da ga objesimo. Doveli su mu šejha da ga podsjeti na Allaha (prije nego što ga pogube). Rano ujutro sljedećeg dana, moj brat i ja smo ga držeći za ruke odveli do vozila u kojem su bili i neki drugi zatočenici. Vozilo je nekoliko trenutaka kasnije krenulo prema mjestu pogubljenja. Iza nas su bila vojna vozila u kojima su se vozili naoružani vojnici koji su čuvali zatočenike. Naoružani vatrenim oružjem, vojnici su brzo zauzeli mjesta koja su im unaprijed bila određena, dok su službenici pripremili sve ostalo, uključujući i vješala za zatvorenike. Uskoro su im konopci stavljeni oko vratova, a dželat je stajao čekajući naređenje da ukloni postolja ispod nogu optuženih. Ispod crne zastave je stajao vojnik koji je imao zadatak da je podigne za vrijeme pogubljenja. Najimpresivnije su bile riječi koje su oni uputili svojoj braći i sestrama, dajući im dobre vijesti o ponovnom susretu sa njima u Džennetu, zajedno sa Poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima. Ove riječi su popraćene dirljivim uzvicima: „Allahu ekber, sva zahvala pripada Njemu!” U ovim jezivim trenucima smo čuli približavanje vozila. Stražar je otvorio kapiju na kojoj se pojavio visoko rangirani oficir. On je prodornim glasom izdao naređenje konvoju da se zaustavi. Oficir se zatim uputio prema Sejjidu. Naredio je da mu se ukloni povez sa očiju. Potom mu se obratio drhtavim glasom: „Moj brate, Sejjide, naš dobronamjerni i milostivi predsjednik (egipatski predsjednik) će vas pomilovati i poklonit će vam vaše živote ako napišeš i potpišeš samo jednu rečenicu.” Oficir nije ni čekao da Sejjid odgovori. Brzo je otvorio bilježnicu koju je držao u ruci i rekao je: „Napiši, moj brate, samo ovu rečenicu: 'Bio sam kriv i izvinjavam se.'” Sejjid ga pogleda svojim bistrim očima. Neopisivi osmijeh mu se pojavi na licu, a zatim reče oficiru iznenađujuće mirnim glasom: „Nikada! Nikada ne bih zamijenio ovaj privremeni život sa vječnim životom na Ahiretu! ” Oficir mu uzvrati tužnim glasom: „Ali, to će značiti vašu smrt, Sejjide!“ Sejjid odgovori: „Mi žudimo za smrću na Allahovom putu. Allahu ekber!” Ovo nam je pokazalo čvrstoću vjere pravih vjernika. Nemoguće je bilo nastaviti taj dijalog. Oficir je signalizirao dželatu da izvrši pogubljenje. Uspjeli su samo da izgovore: „Nema boga osim Allaha, Muhammed je Njegov Poslanik.” Uskoro su se tijela Sejjida i njegove braće njihala na vješalima. To nećemo zaboraviti sve dok smo živi! Njihova čvrstoća u vjeri je imala jak uticaj na nas. Zbog toga smo postali pobožniji i bogobojažljiviji. Molimo Allaha da nas učvrsti na pravom putu. Amin!!! Izvor: Allahovi pokajnici, Autor: Muhammed Abdul Aziz el-Musned Priredio: Adnan E. Čolo

09.05.2011.

Umro uceci Kur'an

"Želim napomenuti da sam odgajan u pobožnoj porodici, koja se, u pravom smislu te riječi, pridržavala vjere, počevši od hidžaba mojih sestara do islamskih svečanosti. Članovi moje porodice su noći provodili u ibadetu, ali ja sam bio tvrdoglav. Željeli su me dovesti u red, ali sam bio tvrdoglav i uporan,jer je i njihova metoda bila zasnovana na inatu. Inat je jedina stvar u kojoj niko nije iznad mene. Ali kakva je priča o mom pokajanju?" Poslušajte njegovu čudnu priču: Već sam naglasio da mi je porodica pobožna. Imam sestru ljekarku, udatu za inžinjera, koji je, poput nas, bio pobožan. I njegova porodica je bila takva. Njegov starji brat je radio kao kardiolog, imao 36 godina. Bio je poput meleka: svijetlog lica, visokog stasa, podignutog čela, nježnog osmjeha, skoro da nije razdvajao usne. Imao je čvrst korak i činio je dobro.12 godina nije propustio namaz u džematu. Poznavale su ga sve udovice, siročad, siromasi, potrebni, i odrasli i mali. Jednog avgustkog dana 2001.god. ležao sam drijemajuć na svome krevetu, kad sam čuo glasnika kako objavljuje smrt tog i tog doktora. Pomislio sam da sanjam, da su to noćne more. Ustao sam i sjeo siguran da je ono što sam čuo noćna mora. Nakon nekoliko trenutaka, neko je pokucao na vrata. Osjetio sam uznemirenje. Ušao je brat, na licu su mu se vidjeli tragovi tuge. Uvjerio sam se da nisu upitanju snovi. Nisam mogao ustati, ni pomjeriti se. Upitao sam ga kako se to desilo. "Putovao je za Kairo. Bojao se voziti automobil, jer je relativno mlad vozač. Bojao se da nekog ne udari. Autobus je udario u vozilo koje je stajalo pored puta, i on je, sa još 40 osoba, preselio.“ Dženaza je bila ogromna i po islamskim propisima. Svi su se molili za njega. Dok su išli prema groblju, mnogi ljudi su se pitali čija je dženaza na kojoj su se jasno čuli plač i jecaj. Stao sam ispred njegovog groba, pogledao u njega i rekao: “Bože, zar je umro? Zar mi se više se više nikad neće nasmijati pri susretu?“ Počeo sam plakati. Važno je napomenuti da je u trenutku smrti učio Kur'an. Njegov običaj je bio da tokom putovanja, umjesto video kasete, sluša Kur'an. Jedna od preživjelih priča: “Moju pažnju je privukao prosjedi mladić. Njegov izgled je izazivao poštovanje i ugled. Oborio je pogled smijući se. Kad smo krenuli, vozač je pustio kasetu s muzikom, ali mu se mladić obratio: 'Ako već hoćeš da nešto slušaš, pusti kasetu s Kur'anom.' Vozač mu je rekao da nema takvih kaseta, a mladić mu je kazao da će on učiti Kur'an. Imao je lijep glas. Slušala sam ga, bio je divan. Neprestano je učio Kur'an, sve do trenutka udara. Tada je prestao i ja sam primjetila da je mrtav. Plakala sam i molila Allaha za njega. Čvrsto sam odlučila otići na saučešće porodici i kazati im sve ovo pored rana koje imaju.“ Došlo je vrijeme da se zapitam šta ću proučiti kad mi dođe smrt. Kada je kćerka ovog čovjeka, koja je imala 12 godina, pitala oca šta želi i za šta moli svog Gospodara, on je rekao: “Molim Ga da umrem mlad.“ Upitan za razlog rekao je: “Da bih imao manje grijeha“ Živio je radi da've. Umro je pozivajući Allahu blago i lijepim savjetom. Krenuo je na Kardiološki institut kako bi volontirao i radio na Allahovom putu. Njegova smrt je bila uzrok moje upute. Ne klanjam ni jedan namaz u kojem ne molim Allaha za njega želeći da i on ima dobrih djela, jer je bio uzrok da počnem klanjati u džematu. Učim Kur'an, čitam knjige o Poslanikovom sunnetu i siri i provodim naučeno u djelo. Klanjam noćni namaz, održavam rodbinske veze, družim se s bogobojaznim, pozivam Allahu i žudim za šehadetom. Pogledajte početak moje priče. Bio sam blizak idolima, a sada sam bliži Allahu. Imam svoju ličnost i ponos. Svakodnevno povećavam snagu. Shvatio sam da vjernik može samo napredovati, u suprotno nazaduje. Molim Allaha da sam vam prenijo ovo značenje ili poziv Svevišnjeg, znajući da On ne ostavlja nijednog od svojih robova, niti mu uskraćuje pokajanje dok sam ne izgubi nadu i padne u očaj. Zato, nemojte gubiti nadu i ne ostavljajte, u svom srcu, mjesta za očajanje. Namaz je spona između čovjeka i Gospodara, zbog toga nikada nemojte prekidati tu vezu. Činite puno istigfara i pokajanja, jer je Poslanik, s.a.v.s., dnevno molio za oprost više od stotinu puta. Znjte da Allah neće promjeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promjeni sebe. Najveća bolest koja pogađa srce ja vezivanje za ovaj svijet i strah od smrti. Nemojte zaboraviti braću mudžahide na svim mjestima. Molite se za njih, jer je Allah obećao da će prihvatiti dovu onih kojima je nepravda nanesena: “Tako Mi Mog dostojanstva i veličine, pomoći ću te, pa makar i nakon nekog vremena.“ Neka vas Allah nagradi i uputi na Pravi put. Izvor: "Otvorili su dušu i srce", Autor: Amr Halid Priredio: Adnan E. Čolo


Stariji postovi